Zrcalo hrvatske umjetnosti

Ivica Karninčić Koloč, amateur umjetnosti u najljepšem i izvornom smislu te riječi, jedan među poznatijim ovdašnjim privrednicima (dugogodišnji direktor tvornice ferolegura u Dugom Ratu), poklonio je rodnom Bolu na Braču Galeriju malih formata, 350 umjetničkih djela 260 hrvatskih slikara i kipara koja je prikupljao tijekom 60 godina svog radnog vijeka. Selekciju djela za galeriju koja prikazuje uistinu reprezentativni presjek hrvatske moderne i suvremene umjetnosti radio je Igor Zidić, a zbirku je kataloški obradila Anabel Zanze. U vremenu u kojem je normalno da se najvrjedniji prostori pretvaraju u apartmane ili “ugostiteljske sadržaje” važna je vijest i gotovo neobičan događaj da netko poklanja ovakvu vrijednost, a pogotovo da su upravitelji lokalne Poljoprivredne zadruge odlučili jedan kat svoje zgrade pokloniti umjetnosti i uložiti značajnu svotu novca u njegovo preuređenje i to prema najvišim galerijskim standardima.

Branko Ružić, Raspeće

Od Bukovca
do Kovačića, Novaka
i Mirjane Vodopije

Arhitekti Petar Kozina i Nera Nejašmić Kozina iz zadarskog studija za arhitekturu i dizajn “PIN” oblikovali su zaista sugestivan ambijent: od postojećih uredskih kancelarija stvorili su otvoreni prostor sa svojevrsnim ‘lebdećim’ plaštem koji je dilatiran od postojećih zidova, stropa i poda, a koji meandrira galerijom, proširujući izložbene površine. Misao vodilju naglasili su središnjom, dominantnom staklenom petmetarskom vitrinom za izlaganje skulptura, koja lebdi središtem prostora razapeta na četirima tankim čeličnim šipkama između poda i stropa. Međuprostor stropnih greda dematerijaliziran je crnom bojom, a služi za skrivanje instalacija. Nije čudo što je projekt bio nominiran za godišnju nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata. Prozori s klasičnim škurama postali su dio postave: čarolija je potpuna kada posjetilac uzme predah od razgledavanja slika i u predvečer se nagne kroz te prozore nad ugođajem bolske luke ili otplovi pogledom preko Hvarskog kanala na susjedne gore poviše Jelse i Vrboske…

Iz postava izložbe

Možemo nabrojati tek neke od umjetnica i umjetnika koji su u Galeriji zastupljeni: Vlaho Bukovac, Mirko Rački, Emanuel Vidović, Marino Tartaglia, Jerolim Miše, Ante Kaštelančić, Oton Gliha, Antun Motika, Nikola Reiser, Ksenija Kantoci, Ivo Lozica, Jakov Pavić, Antun Masle, Đuro Pulitika, Slavko Kopač, Ivo Šebalj, Edo Murtić, Albert Kinert, Marijan Jevšovar, Josip Vaništa, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Božidar Rašica, Dušan Džamonja, Jagoda Buić, Zlatko Keser, Miroslav Šutej, Boris Bućan, Braco Dimitrijević, Goran Petercol, Vesna Pokas, Vlado Martek, Vasko Lipovac, Matko Trebotić, Nives Kavurić Kurtović, Marija Ujević, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Žejko Lapuh, Gordana Drinković, Vlasta Žanić, Kažimir Hraste, Dalibor Stošić, Gorki Žuvela, Branko Ružić, Kuzma Kovačić, Ivan Kožarić, Zoltan Novak, Mirjana Vodopija… Svi su tu, od patrijarha našeg modernizma, postsezanista, lirskih intimista, socijalno angažiranih, protagonista hrvatske apstraktne i gestualno-materičke umjetnosti, exatovaca, neoklasičara i konceptualaca, minimalista i neo-ekspresionista…

Marino Tartaglia, Cvijeće, oko 1983.

Karninčić se već za studentskih dana opredijelio za stvaranje likovne zbirke djela malih formata. Isprva je to bio odslik njegovih financijskih mogućnosti, poslije se, međutim, uvjerio da mali format nije samo pitanje dimenzija, nego i duha i karaktera. Ili, kako duhovito veli Igor Zidić, dobri duh Galerije: “mali format” se nikako ne može povezivati s malim ambicijama, s onim što je manje vrijedno, s onim marginalnim. „Mali format” znači nama ono što je koncentrirano, dinamično, gdjekad i brzopisno... Bitan je pritisak trenutka, jer o njemu, kao posljedica, ovisi napetost „maloga formata”, punoća ideje koja ga ispunja. Pamtim kako me je dida učio: „U vele se boce stavja voda, kvasina anci i vino. Ali, u malin se bocan tišči špirit.” A kako je špirit isto što i duh, u malome ga formatu itekako ima.

Umjetnost koja teče dubokim koritom

Radeći tijekom ljeta na postavi, podcrtavajući pobratimstva lica novije hrvatske umjetnosti, pokušavajući na zidovima Galerije ocrtati njeno rodoslovlje, bio sam iznenađen koliko je sjajnih malih djela Karninčić uspio sakupiti u zbirci koja je zaista zrcalo same matice hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Možda ona nije široka kao u velikim umjetnostima velike Europe; možda je često i skučena, ali – kada ovdje pogledate samo djela tridesetak dubrovačkih umjetnika, ili djela postvidovićevskog naraštaja – vidjet ćete da je to umjetnost koja teče dubokim koritom; da tolike od tih slika nude posebnu intonaciju koja ne podsjeća na druge; da često pokazuju posve osobne originalne uzlete – koji put opore i skoro divlje, koji put tako profinjene.

Svečanost otvaranja Galerije malog formata u Bolu, pripremana mjesecima, održana je užežin Velike Gospe, da bi dobila neočekivano djelomice komemorativni karakter: događala se baš u sate kada je hvarskoj zemlji vraćeno smrtno tijelo velikog Tonka Maroevića. Svi smo te večeri bili potreseni i istinski zapanjeni. Bio je uvijek mlađi od godina koje je imao. Znatiželja mu je bila radosna, i izgledalo je da sve radi bez truda. Činilo se kao da nas sve zajedno nekako drži na okupu, pa i golemu, heterogenu obitelj umjetnika čija djela su izložena u novootvorenoj galeriji. Mnoge od njih je otkrio, objasnio, i osokolio na nove putove. Živio je s idealom koji je u mnogome dijelio sa Ivicom Karninčićem, kojemu je toliko puta bio na prijateljskom prigovaranju u njegovom gostoljubivom domu, idealom da bude okružen lijepim. A kada šećemo našim rivama, jadranskim poljima, dolcima, kada plovimo i putujemo, sjedimo i pričamo, čini nam se samorazumljivim da smo okruženi lijepim.

Mirko Rački, Primorski krajolik, 1907.

Jednako nam se samorazumljivim čini, unatoč vremenu u kojemu živimo, da je Ivica Karninčić svoju kolekciju poklonio svome Bolu i Braču, a da joj gnijezdo osigurala jedna Poljoprivredna zadruga. Nismo možda u dovoljnoj mjeri svjesni u kolikoj mjeri su te krasne geste vezane za seriju sličnih dobročiniteljskih djela kojima je, u krajnjoj liniji, određen karakter mjesta poput Bola, sljubljenog s krajolikom apsolutne ljepote. Ništa nije nastalo samo od sebe, nego vizijama, zalaganjima i odricanjima posve konkretnih ljudi. Galerija malog formata ušla je na prvi kat nekadašnje Prve hrvatske čitaonice koja je otvorena je u Bolu 1897. zaslugom Petra Nisetea koji je Bolu poklonio krasnu kuću na obali usred mjesne luke. (Nižetići su bili izvorno bračko plemstvo i među onima koji su prema uzusima renesansnog vremena latinizirali svoje prezime u – Niseteo). Palacina diskretnih neorenesansnih odlika podignuta je prema projektu Ante Radića (1855.–1940.), koji je tijekom svojih 16 godina načelnikovanja posve preobrazio lice Bola transformiranjem čitave obalne linije, gradnjom velebne zgrade na Rudini u čijem prizemlju je do danas ostao vinski podrum, a na katu mjesna škola... U isto vrijeme njihov sumještanin Nikola Bodlović, kapetan i načelnik, ostavio je golemih 10.000 forinti stipendiranje siromašnih u gimnaziji i realci, dionice rudnika Ruda kod Sinja za novo općinsko groblje... Riječ je o filantropiji koja se odnosila na kulturu, ali i na široku domenu politike i društva – o mecenatstvu vidljivom golim okom praktički u svim našim gradovima, osobito tijekom 19. i prve polovice 20. st., o evergetizmu katkad gotovo antičkih proporcija, dakle o fenomenu koji bi zasluživao zasebnu disertaciju.

Bogat je onaj tko je kadar da daje

Zidić podcrtava važnost davne i lijepe tradicije po kojoj jedan daruje svima: I ne daruje zato što ne bi imao svoje blago kome ostaviti, što ne bi mogao štogod i prodati ili zamijeniti, nego zato što ga već dugo muči spoznaja: ‘Ja san moga, a niki nisu’. Bogat je onaj tko je kadar da daje i da daje – veli Fromm – od najskupocjenijeg što ima, od svog života, od svoje radosti, od svog razumijevanja i znanja. Ivica Karninčić svojim darom veli: umjetnost ne pripada samo pojedincu, nego svima, jer svima duguje: duhu i baštini naroda, svome kulturnom podneblju i vremenu u kojemu je stvarana. Od nas traži da se izdvojimo iz vreve ljeta, da uživajući u slikama koje je namakao svojim Boljanima i njihovim gostima, i uživajući u pogledu koji puca iz Galerije možda, možda shvatimo koliko smo privilegirani što smo rođeni u najboljoj zemlji najboljeg od svih svjetova. Njegovu gestu ništa ne može objasniti bolje od završnih dvanaesteraca Ribanja i ribarskog prigovaranja (koje bi svatko trebao napisati na vrhu vlastite oporuke):

A sve ča se čini na božju jest slavu,

Na pomoć općini, meni na zabavu,

Na utihu mojih koji će za mnom bit,

Jer je pravo svojih pomagat i ljubit.